Zbog ogromnih profita države i alkoholne industrije prodajom alkoholnih pića, suvremenim društvima nije previše stalo do temeljne socijalne kontrole i kontrole pijenja. Prije bi se moglo reći suprotno. To je vidljivo po vrlo snažnoj propagandi u većini visoko razvijenih zemalja koji alkoholna pića reklamiraju kao najbrže i najefikasnije sredstvo individualnog i grupnog opuštanja i uživanja, što doprinosi prekomjernom pijenju prilikom posjećivanja sve raznovrsnijih, a sadržajno sve praznijih masovnih zabava.

Klasično mišljenje javnog mnijenja o socijalnom i psihološkom profilu ovisnika o alkoholu uključuje stereotip čovjeka bez doma i porodice, nezaposlenog, sa lošim financijskim i stambenim uvjetima, nepouzdanog, prevrtljivog i moralno degradiranog. Pogrešno, većina naših ovisnika je u braku i zaposlena.

Čovjek je društveno biće uključen u jedan sistem, jedan kontinuirani tok komunikacija. Njegove relacije i asimilacija s okolinom dio su njegove sredine. Ta čovjekova sredina na koju se on stalno oslanja, vrši snažan utjecaj na njegov život, ponašanje i egzistenciju; učestvuje u kreiranju mnogih njegovih stavova, obrazaca i normi ponašanja. Posebno se ne smije zanemariti realni odnos ovisnika o alkoholu s njegovom okolinom, jer stav okoline ima izvanredan značaj za ponašanje pojedinaca i grupa.

Uspješnost u obavljanju društvenih uloga dovodi do odgovarajućeg društvenog ugleda, društvenog i materijalnog položaja, kako alkoholičara, tako i njegove obitelji.

Smanjenje radne i društvene sposobnosti ovisnika o alkoholu dovodi do degradacije društvenog i materijalnog položaja, jer on ovisi od rezultata rada.

Obzirom da alkoholizam predstavlja dugotrajno psihosocijalno i zdravstveno stanje i posljedice vezane za socijalni status su dugotrajne. Nastaju problem za problemom. Prvo narušeno zdravlje, dugo loša financijska situacija, zatim gubitak povjerenja, radnog mjesta i na kraju razorena obitelj i rastava braka.
Ovisnici o alkoholu se karakterno mijenjaju. Dok su prije bili dobri radnici i očevi, postepeno gube osjećaj odgovornosti prema radu i obiteljskim obavezama. Sve više potajno piju i posvećuju pažnju nabavci alkohola. Okolina, koja primjećuje njegovo propadanje, sve ga više napušta, a osobe s kojima pije, nepoželjne su u krugu obitelji. Na taj način obitelj ovisnika o alkoholu funkcionira usamljena, okružena šutnjom i obostranim izbjegavanjem. Gubitak ranijeg ugleda i zaposlenja dovodi do izrazito moralne i socijalne degradacije ovisnika.

Tolerancija društva prema pijenju je vrlo visoka. Tako da od unošenja malih količina alkohola do kliničkih i tjelesnih znakova intoksikacije, prođe dosta dragocjenog vremena. Društvo relativno kasno nastupa na scenu sa svojim sistemom osuda i izolacija. Stav javnog mnijenja je dvojak:

  • sažalijevaju ovisnika o alkoholu te na neki način iniciraju sažalijevanje kod ostalih članova obitelji ili
  • se javno mnijenje može osjetiti ugroženim i formirati negativan stav osuđivanja ovisnika o alkoholu radi svih pratećih manifestacija alkoholizma.

U oba navedena slučaja dolazi do omalovažavanja osobnosti ovisnika. Kod poljoprivrednika pijenje alkoholnih pića generacijski je uvjetovano, jer su pili i proizvodili alkoholna pića i njegovi preci. Postaje rob tradicionalnog alkoholizma u obitelji. Od djetinjstva je naučen i ubijeđen u mnoga korisna svojstva alkohola, te znanja i običaje prenosi na druge. S druge strane motiviran je da takve i slične stavove ima što više ljudi kojima će ponuditi višak svojih proizvoda. Ranije, poljoprivredni proizvođač je većinom pio iz svog podruma, a sada skoro svako selo ima prodavaonicu gdje se mogu kupiti flaširana pića. Seoske gostionice postaju centar svih zbivanja, svratište najvećeg broja ljudi, mjesto za razonodu, zabavu, razgovor i dogovor.

Alkoholizam je sve više rasprostranjen među staračkim domaćinstvima na selu, posebno među udovicama. Osjećaj društvene i osobne nemoći, napuštenosti, siromaštvo i učestala oboljenja znatno se intenziviraju i kompliciraju ako su udruženi sa pijanstvom i alkoholizmom starih ljudi. Oni obično postaju socijalni slučajevi u užem smislu tog pojma, potpuno zavisni od društva. Udaljeni od ustanova i socijalne zaštite ostaju briga uže socijalne sredine, a mnogi su češće prepušteni sami sebi.

Izrazito tolerantan, nedosljedan i neadekvatan stav radne sredine doprinosi velikom broju ovisnika o alkoholu u privredi. Radna sredina nije pripremljena ni educirana da prepoznaje obrambeni sustav ovisnika o alkoholu, a još manje da taj sustav indentificira kao dio bolesnog procesa. Zato se prema ovisnicima zaštitnički odnose pa i onda kada je očito da iza zakašnjavanja na posao, brzog zamaranja, napuštanja posla i sl. stoji pijenje alkoholnih pića. Liječnici primarne medicine dosta olako opravdavaju ovisnicima o alkoholu kraće ili duže izostanke ne upuštajući se u razloge. Liječnici medicine rada nerado prihvaćaju radnike koji imaju problem s pijenjem alkohola, smatrajući da će oni izbjegavati radne obveze, da su dvolični, nedokučivi i agresivni.

Liječnici se nalaze pod snažnim utjecajem socijalnih ili institucionalnih predrasuda koje karakterizira odbacivanje, nepovjerenje, tipiziranje i diskriminiranje ovisnika o alkoholu u društvu općenito, te rad s takvim pacijentima gledaju kao nezahvalan, frustrirajući, Sizifov posao, što objašnjava i njihovu neodlučnost i otpor kad se suoče sa tom bolešću. Dijagnozu alkoholizma ne upisuju čak i onda kad je on očigledan po nizu somatskih manifestacija ili popratnih oboljenja zbog negativne moralne konotacije koju ova bolest sa sobom nosi. Radna sredina otvoreno ili prikriveno tolerira ekcesivno pijenje godinama i sve posljedice koje iz njega proizlaze.

Rukovoditelji poduzeća nalaze se na samom izvoru problema i najpozvaniji su da im priđu konkretno i odlučno. Čest, međutim, kod njih postoji nezainteresiranost ili čak skeptično-ironičan stav u odnosu na objektivne opasnosti koje postoje zbog prekomjernog uzimanja alkohola. Tradicionalni je konfrotizam rukovoditelja i njihova želja da se ne zamjere radnicima. Negdje postoji problem što rukovoditelji nižeg ili srednjeg ranga piju sa svojim radnicima, pa u takvim slučajevima u potpunosti otpada radnička kontrola ili kontrola viših rukovoditelja. Kada i dođe do pokretanja disciplinskog postupka, on se po pravilu, poslije odugovlačenja završava minimalnim i neefikasnim kaznama. Tradicija da direktori imaju alkoholna pića za reprezentaciju ne olakšava situaciju, a zakuske, objedi ili večere s poslovnim partnerima predstavljaju samo izliku i izgovor da bi se legaliziralo pijenje i tijekom redovitog rada.

Kako u mnogim poduzećima nije saživjelo nagrađivanje prema radu, propali ali još neotkriveni ovisnici o alkoholu godinama se provlače na teret ostalih radnika tj. za svoj neefikasni rad dobivaju istu plaču kao i ostali radnici. Takva uranilovka stvara nezadovoljstvo među radnicima ali kako neposredni rukovoditelj ne zavisi od učinka svoje grupe, već više koliko je široka baza zadovoljna njime, on nije zainteresiran da se upušta u probleme već se problemi zataškavaju.

Radna sredina, uključujući medicinske i socijalne službe, presudno doprinosi održavanju kontinuitetu visokog broja osoba koje prekomjerno piju u našoj privredi-posebno u industriji i reprodukciji enormno visokog postotka invalidnih ovisnika o alkoholu.

Sa napredovanjem alkoholizma i uslijed brojnih popratnih oboljenja radna sposobnost sistematski opada, a vezano s time i tolerancija radne sredine prema ovisniku o alkoholu postaje sve manje.

Poduzeće ne prihvaća ovisnika o alkoholu kao bolesnika, pa se od njega brani i spašava privremenim ili trajnim uklanjanjem, šaljući ga u bolnicu ili ga nastoji poslati u penzija, odnosno dobije raskid radnog odnosa zbog nediscipline ili kakvih drugih prekršaja na koje kod ovisnika o alkoholu ne treba dugo čekati.

Ovisnik o alkoholu javlja se na liječenje u principu radi tri razloga:

  • zdravstvenog stanja,
  • uvjetovanja od strane tvrtke ili
  • uvjetovanja porodice.

Cilj liječenja je uspostavljanje novog zdravog modela življenja umjesto ranijeg bolesnog modela ovisnika o alkoholu. Novi model podrazumijeva: poboljšanje fizičkog i psihičkog zdravlja, poboljšanje obiteljskih odnosa, veću radnu sposobnost i poboljšanje socijalnog statusa.

Postoje određeni stavovi u društvu koji otežavaju liječenje ovisnika, kao:

  • uvriježeni socijalni stavovi da normalan čovjek mora piti, onaj koji ne pije nije normalan
  • posluživanjem gosta alkoholom smatra se najelementarnijom normom društvenog ponašanja
  • neprosvijećenost, razne predrasude, tradicija i običaji pijenja imaju veliko značenje u širenju alkohola
  • dok se ne pojave zdravstveni i socijalni problemi, sve okolnosti života i rada upućuju na uzimanje alkohola u različitim običajnim i socijalnim situacijama, a katkad se to čini i u cilju sanacije bolesti i jačanja zdravlja.

Zbog ovakvih socijalnih stavova liječenih ovisnici od alkohola su pod neprekidnim pritiskom okoline. Sve je upereno protiv apstinencije. Rješenje je stvaranje mikrosocijalnih sredina koje će usvojiti nove stavove ili ih bar podržavati. To je moguće samo u sredinama za koje je važnija apstinencija od važećih socijalnih normi. To su sredine koje čine obitelj, rođaci i prijatelji.

U toku liječenja obiteljska atmosfera se mijenja. Članovi porodice obraćaju veću pažnju bolesniku. On probleme, koje ranije nije primjećivao sada rješava; brine se o obitelji i preuzima svoju ulogu u njoj i ostvaruje svoj autoritet. Jasno da obitelj na neki način postaje usamljena i izolirana. Prijatelji s kojima se ovisnik družio i dijelio sudbinu, nastojat će ga vratiti u svoju sredinu, a ako ne uspiju, bježe od njega.

Stari prijatelji koji su napustili njega i njegovu obitelj zbog njegovog pijenja, spremni su da se vrate. Međutim staro prijateljstvo može se obnoviti jedino ako apstinent počne otvoreno razgovarati o svojoj bolesti, o alkoholizmu, i ako se ne ustručava reći da ne drži alkohol u kući. Time se barijere ruše i obitelj neće biti više izolirana.

Ovisnik o alkoholu sa liječenja dolazi kao verificirani bolesnik, alkoholičar, sa nekom vrstom socijalnog obilježja i ne rijetko sredina ga prihvaća kao nekog tko je uhvaćen u nekoj nedozvoljenoj radnji, u najmanju ruku kao slabića koji se nije uspio uduprijeti alkoholizmu, te ga prima sa podozrenjem i nevjericom.

Liječenom ovisniku teško se poklanja povjerenje i daju poslovi, čak i oni koje je radio prije liječenja, tako da često ispada da je na gorem glasu i težoj situaciji od radnika ovisnika koji još nije liječen i nije etiketiran kao alkoholičar.

Rjeđe se događa da liječeni ovisnik o alkoholu zloupotrebljava svoju apstinenciju, tražeći od poduzeća neke beneficije kao lakši posao i sl., a za što ne postoji nikakva osnova ni opravdanje.

Da li poduzeće ima volju primiti ili zadržati na radu liječenog ovisnika od alkohola koji je završio liječenje ili se još lijeći, ako se liječenje izvodi van bolnice, zavisiti će od toga dali je ovisnik bio dobar radnik i dobar stručnjak i dali je njegovo ponašanje bilo socijalno prihvatljivo ili nije. Ako se radnika ne primi natrag u radni odnos, liječeni ovisnik će teško naći posao. U takvom slučaju jako je bitna intervencija terapeuta i socijalnog radnika da se isti primi na posao. Ovisnici o alkoholu u rurarnim sredinama teže se odlučuju za liječenje. Na liječenje dolaze u vrlo teškom psihofizičkom stanju.

Liječeni ovisnici imaju potrebu da budu prihvaćeni na nov način i ne žele da se njima manipulira. Tokom apstinencije očvrsnu, postaju ponovo poštovani i cijenjeni, napreduju na poslu, normalno se ponašaju i služe za uzor svima koji imaju problema zbog alkohola.

Marijan Markič, terapeut za bolesti ovisnosti